Hrvatska po svojim sportašima i sportskim uspjesima može biti primjer mnogim državama svijeta. Ali, koliko zapravo mi volimo sport ili bolje rečeno koliko sami u njemu sudjelujemo? Za početak je dovoljno spomenuti da većina građana i nije u zadovoljavajućoj tjelesnoj kondiciji. Radije gledamo sport putem televizije nego da se sami njime bavimo, što većina nas radi. Drugi i odu na stadion, dvoranu pogledati utakmicu, dok se za treće može reći da su zagriženi sportaši, ali samo virtualno. Nažalost, samo malom broju građana sport ili rekreacija istinski znači tjelovježbu, zdravu naviku i način života.
Stvari u Dubrovniku vezano za trčanje su se skroz promijenile i stvarno je istina kao što sam rekla u prošloj kolumni da Dubrovnik postaje pravi trkački grad, u smislu trčanja ulicama grada, ne atletskog stadiona nažalost. U idućoj kolumni više o Ceneru noćnoj utrci koja se odvija ovu nedjelju u Zagrebu, gdje sudjeluje ni više ni manje nego tridesetak trkača iz Škole trčanja Dubrovnika te članova Udruge koji djeluju iz Zagreba. Sretno svim mojim trkačima i trkačicma, a našim navijačima za koje smo pripremili rekvizete poručujemo budite najglasniji na ulicama grada Zagreba.
Za Svjetlanu našu vjernu trkačicu, osobu koja od samih početaka pomaže Školi rekla bih da joj je trčanje postalo stil života.
Moja priča – Svjetlana Uroš
Kaže Ana, ajde napiši nešto duhovito. Ima li što duhovitije od mene u tajicama i kričavim bojama kako trčim?! Kako sam počela? Slučajno, sama. Nisam za trčanje, iako se volim baviti nekom aktivnošću. No nisam dosljedna, dosadi mi sve nakon nekog vremena, a u trčanju sam skoro aktivno tri godine. Vidjela sam aktivnosti Škole preko kolegice i facebooka. Iskreno na prvu me se nije dojmilo trčanje u grupama, već druženje nakon trčanja, izleti. I tako sam počela dolaziti, družiti se, trčati. Nije smetala ni kiša, ni vjetar.Bio je izazov. Slijedile su i utrke. Nemojte misliti da se pobjeđivalo, često je cilj bio ne biti zadnji.
Istrčala sam i nekoliko polumaratona, svaki je pobjeda sebe. Na kraju si sretan što si živ i kažeš – nikad više. Do nekog sljedećeg puta. Upoznaš puno zanimljivih ljudi, s nekima postaneš i prijatelj izvan trčanja, a neki su kolege.
Zamislite druženje dvadesetak i više žena! Sva sreća da nismo jednako brze pa nismo previše na okupu. Šalim se, imamo i par muškaraca. Skoro da vam prestane biti neugodno trčati po gradu i Gradu.
Zato pridružite nam se, naći ćete nekog dovoljno ludog i za svoje društvo, ili samo trčite.
