Toliko trkača je prošlo kroz Školu trčanja. Većina je ostala, neki su otišli, ali svaki od njih je bio i jest za trčanje, jer trčanje je pokret tijela zapisan u našim genima.Toliko trkača je prošlo kroz Školu trčanja. Većina je ostala, neki su otišli, ali svaki od njih je bio i jest za trčanje, jer trčanje je pokret tijela zapisan u našim genima.
Nekima je potrebno manje vremena, nekima bitno više da postanu ozbiljni trkači, neki su fizički spremniji od drugih, ali opet najsigurnji način izbjegavanja ozljeda je -ne pretjerivati, dakle slušati sebe i naravno trenera , a ne druge!
Nema tog okorjelog trkača ni trkačice koji nije imao svoje padove. Motivacija može varirati i to je normalno. Trčanje trebamo gledati kao cjeloživotnu aktivnost i naravno da imamo svoje padove i uspone.
Postoje faze gdje napredujemo, trkačka ekipa je sve veća, podrška jaka, tada je lako ustrajati, međutim kad se dogodi pad važno je ne odustati. Promijenite nešto, nađite novi cilj jer taj stroj koji je u vašem vlasništu odnosno vaše tijelo treba iskoristi, a ne dopustiti da zahrđa.
Kažem vam ne dajte da stroj u vama zahrđa. Neka vas zovu čudacima, neka vam viču Bulevarom: “Ajdete doma pravite toć za sutra, vi im samo mahnite i uputite im smješak kako rade trkači jedan drugome.
Moja prognoza je da će za tri godine Dubrovnik postati pravi trkački grad. K tome, još da napokon naprave 25 godina obećavani Atletski Stadion, sreći nema kraja, kako atletičarima tako nama rekreativcima, ali o tome ću opširinije u idućoj kolumni, kao i o memorijalnoj trci koju organizira Škola trčanja u spomen čovjeka koji je vrlo uspješno vodio atletiku našeg grada bez atletskog stadiona Zvonka Radovanovića.
Radovanović bi znao reći: Naši atletičari jedini nastupaju na onome na čemu ne treniraju!(šljaka) Kako tad tako i sad. Taj isti (pokojni) trener da je mogao vidjeti Mirelu rekao bi: “Mala rođena si za trčanje.”Atletska građa, duge noge i dug korak, lakoća trčanja je ono čime Mirela osvaja sve nas na treningu. Da se prije odlučila biti sportašica bila bi u vrhu atletike, uspješna jednako kao i sada u svom doktorskom poslu.
Mirela Čurlin (pedijatrica)
Zovem se Mirela, majka dvoje predivne djece, supruga isto tako divnog muža, pedijatrica i kao i svaka druga žena još puno toga odjednom. Ali ja sam i ponosna trkačica.
A kako sam počela trčati? Cijeli život sam se nečim rekreativno bavila, ali nijedna aktivnost nije uključivala trčanje jer bih od takvih brzo odustala. Zadnjih nekoliko godina promatrala bih turiste, uglavnom strance, koji dođu u Dubrovnik na odmor i onda trče, a pri tom im ne smeta ni vrućina, ni sparina, ni gužva, ni uzbrdica. I trče ljudi svih godina. Istodobno sam posvuda počela čitati o dobrobitima trčanja: za kondiciju, za zdravlje kardiovaskularnog i lokomotornog sustava, za raspoloženje. Ukratko za sve što mi u ovoj dobi treba. Samo nisam mogla trčati. Gledajući već spomenute turiste koji bi oznojni sa smo smješkom trčkarali po Gradu, obula bih i ja svoje tenisice i pokušala, ali to bi uvijek završilo teškom zaduhom, bolovima ispod rebara i lošim raspoloženjem zbog neuspjeha.Zašto ja ne mogu?
I tako sretnem Anu, koju bih viđala samo sporadično otkad su nam djeca izišla iz vrtića i kažem joj: Ti moraš pokrenuti školu trčanja u Dubrovniku. Vidiš kako drugi gradovi to imaju. Sigurno ima još zainteresiranih. Samo u Dubrovniku se ništa takvo ne događa, a ljudi su se ipak pokrenuli. Djeca su ti već velika, u poslu si se dokazala, a imaš i znanje i iskustvo. Sve ja njoj to tako istresem, ne bih li je malo zainteresirala, a i da meni bude lakše. A ona će meni zagonetno: Možda nešto i bude. Strpi se još malo.
I stvarno, kroz tri mjeseca poziv. Pokreće se Škola trčanja, prijavite se! Upišemo se nas pet prijateljica. Nijedna nikada nije trčala, ali sve smo jako htjele, svjesne dobrobiti trčanja. I uzbuđene dođemo na prvi trening. Nikada to neću zaboraviti: zima, puše, mi na Petki, trčimo, hodamo, trčimo, hodamo, pušemo. A Ana nam sa smješkom govori: Bravo cure. Nema odustajanja! Oko nas ljudi različitih generacija i profesija, svi s istim poletom i željom naučiti trčati. I tako iz treninga u trening mi trčimo, sve nas tjera neka snažna pozitivna energija predvođena trenericom. Jedan trening bolje, drugi lošije ali uvijek više od naših očekivanja, i nakon otprilike mjesec dana istrčimo svojih prvih pet kilometara. Mislile smo to je to. Što će nam više. To je taman, ono što nam treba: naučile smo i zavoljele trčati, to nas oslobađa stresa, družimo se češće, a upoznale smo puno drugih ljudi. Ali ne.
Te godine održava se 1. Dubrovački polumaraton. I kaže Ana meni jedan dan: Ti to možeš, naravno da možeš, već to imaš u nogama. POBIJEDI SEBE. I tako ja iz treninga u trening završim na startu našeg 1. Polumaratona. Prvih pet kilometara otrčim nesvjesna da uopće trčim, ushićena u rijeci ljudi iz cijelog svijeta. Ljudi te na ulicama hrabre, navijaju a stopala trče dalje i dalje i sve se više umaraju. I ne možeš više. Ali u glavi su samo riječi: Ti to možeš. I ušla sam u cilj gdje me čekala obitelj i trkači Škole trčanja. To jedinstvo, sreća i ponos za svakoga koji je prošao kroz cilj su nešto neopisivo. I sada se sva naježim i lako vraćam taj osjećaj u svijest.
Ti ljudi su divni, vrijedi ih upoznati. I tako, da ne duljim više, naučila sam trčati. Trčim s ljubavlju. Družim se s trkačima. Kad sam najumornija trčim. Putujem da bih trčala. Pomažem drugima da nauče trčati. Sretna sam za svakog novog trkača.
I zato veliko Hvala Školi trčanja Dubrovnik. Ustrajte još dugo i rastite. I ja ću zajedno s vama.
