U modernom svijetu spavanje više ne važi kao dobar odmor. Reklo bi se što više spavaš, više ti se spava, osjećaš malaksalost potištenost i ništa ti se ne da. Uzrok je naravno stres.
Miljardi informacija kojima smo izloženi dovode do nadraženosti mozga koji će i kad smo u tišini ostati u galami. Legnete spavati i tisuće misli vam se vrti po glavi, e pa vidite trčanje umiruje i foskusira misli, ali i naravno umara tijelo, samo privremeno. Zato krenite trčati iza stresnog dana, jer ćete završiti smireni i zadovoljni. Pitajte naše trkače i trkačice – PROVJERENO!
Svatko od reda bi rekao: “Koliko god teško krenuti na trening, iza treniga se osjećam kao da sam se preporodio – odmorio/la”, čak bi rekli da je trčanje emocionalno, u trčanju možete iskusiti razne emocije od očaja, samouvjerenosti, sumnje, uživanja do patnje.
Za Leu bi rekla da joj je trčanje jedna vrsta odmora od svakodnevnih obveza kao i u svih zaposlenih žena i da istnski uživa u tome. Najdraže su joj dionice kroz prekrasnu prirodu jer tamo nema osjećaj uopće da trči.
Lea Đurović Ruso (mag.ing.arch., PROTO–ARCH) – Projektira dok trči
S trčanjem sam krenula u svojoj 34. godini u vrijeme porodiljnog dopusta s drugim djetetom koje je tada imalo šest mjeseci. Sjećam se bila je veljača 2015. godine, vrijeme početka Škole trčanja Dubrovnik.
Došla sam na Petku sa velikim viškom kilograma od nedavne trudnoće u namjeri da se pokrenem kako bi isti polako počeli nestajati. Ispočetka sam jedva izdržavala treninge, ali svakim danom je bilo sve bolje i bolje i polako sam počela spoznavati kako mogu više i jače. Tom osjećaju je pridonijelo ponajviše trčanje u grupi, taj ekipni osjećaj, jer kad misliš da ćeš posustati, vidiš ispred svoje trenerice koje bodre tebe i ostali dio ekipe te pronalaziš snagu za dalje. U svibnju te iste godine sam istrčala svoju prvu utrku od 5 kilometara na koju sam bila jako ponosna. To mi se tada činilo kao vrhunac i mislila sam da neću moći više od toga.
Nakon toga slijedila je jedna duža pauza uzrokavana osnivanjem vlastitog arhitektonskog ureda i snalaženje u turbulentnom poduzetničkom svijetu te ponovno pokretanje sebe u listopadu 2016. godine i pripremama sa Školom trčanja za prvu utrku od 10 kilometara – Zagrebački noćni cener.
Sjećam se bio je prolom oblaka pola ure prije početka utrke i razmišljala sam kako nisam luda da trčim po kiši i mokrom asfaltu. Međutim kad sam došla do starta i vidjela masu ljudi koji su euforično čekali da krene utrka, te naše cure i momke iz Škole, znala sam da idemo zajedno do cilja. Bio je to još jedan fantastični osjećaj.
Moram se zahvaliti mojim trenericama, Ani Alamat i Ani Vujnović, koje su zaslužne za moju prvu polumaratonsku utrku u svibnju 2017. godine. One su te koje su me ohrabrivale poticajnim riječima: Možeš ti to! I naravno uz program treninga koji sam odradjivala uspjela sam. I stvarno, kad to čuješ, povjeruješ u to i dogodi se taj moment kad odluka padne. I dogodilo se! Uspjela sam istrčati svoj prvi polumaraton i to u svome gradu. Osjećaj je bio fenomenalan i dugo ću ga pamtiti. Pobijedila sam sebe, što je i moto Škole.
Iako zbog poslovnih i obiteljskih obveza nisam redovita na treninzima, nastojim kad god uhvatim vremena, makar i pola sata, otrčati i uhvatiti taj neopisivi osjećaj poletnosti i ljepote dok trčiš u prirodi.
Budući da arhitektonski posao zna biti jako zahtjevan u pogledu puno projekata koje treba iskoordinirati, fokusiranosti na dosta detalja, vrijeme trčanja mi postane vrijeme kad ostanem sama sa sobom i kada si sve u miru posložim. Spoznala sam nakon kratkog vremena kako se trčanje pokazalo kao vrlo produktivni alat za donošenje poslovnih odluka i rađanje novih ideja za projekte.
Danas svoju ljubav prema trčanju prenosim i na sedmogodišnjeg sina Luku. Nas dvoje znamo kad negdje žurimo potegnuti kratku utrku do cilja i u tome doista uživamo. Moja trogodišnja kćer Antonija zasada je mamina vatrena navijačica.
Hvala Školi trčanja Dubrovnik na otkrivanju čari ovog sporta i nadam se još mnogim utrkama sa ovim divnim curama i momcima!
Pridružite nam se!
